субота, 18. април 2015.

Jedina naša duboka i iskrena želja jeste da se približimo nekome. Od tog trenutka počinju da se sklapaju veze, muškarac i žena ulaze u igru, ali ono što se desi pre toga – privlačnost koja ih je spojila – to je nešto što je nemoguće objasniti. To je nepatvorena želja, u najčistijem obliku. I dok je ta želja još u čistom obliku, muškarac i žena se zaljubljuju u život, proživljavaju svaki trenutak, s punom predanošću i svešću, isčekujući neprestano pravi čas za objavu posvećenja. Osobe u tom stanju ne osećaju nikakvu žurbu, ne ubrzavaju događaje nepromišljenim postupcima. Znaju da će se dogoditi ono što je neizbežno, da istina uvek nađe način da se ispolji. A kad kucne čas, ne oklevaju, ne propuštaju priliku, ne gube nijedan čarobni trenutak, jer poštuju vrednost svake sekunde. Onaj ko je sposoban da oseća, zna da je moguće uživati čak i pre nego što dotakne drugu osobu. Reči, pogledi, sve to sadrzi tajnu plesa. Onaj ko posmatra i otkrije osobu o kojoj je oduvek sanjao, zna da se seksualna energija ispoljava pre samog seksualnog odnosa. Najveće zadovoljstvo nije u seksu, već u strasti. Kada je strast velika, seks doalzi da bi dovršio ples, ali on nikada nije bitan. Onaj ko je zaljubljen, uvek vodi ljubav, čak i kada to ne radi. Kada se tela susretnu, to je samo prelivanje čaše. Mogu ostati zajedno satima, čak i danima. Mogu započeti ples jednog dana, a završiti drugog, ili čak i ne završiti, od tolikog zadovoljstva. To nema nikakve veze sa 11 minuta. I najjača odlučnost i volja ovog sveta ne može sprecčti da ljubav izmeni pravila igre u jednoj sekundi.
11 minuta - Paulo Koeljo
Sunce sija, nebo je tamnoplavo, pirka divan vetrić i ja čeznem - toliko ćeznem - za svim i svačim. Za razgovorom, slobodom, prijateljima, da budem sama. I toliko čeznem... da plačem! Osećam se kao da ću prepuknuti i znam da bi bilo bolje ako bih se isplakala; ali ne mogu, uznemirena sam, idem iz sobe u sobu, dišem kroz pukotinu zatvorenog prozora, osećam srce kako mi lupa kao da mi govori: "Pa zar ne možeš zadovoljiti moje čežnje?"
Verujem da je to proleće kod mene, osećam da se proleće budi, osećam ga čitavim svojim telom i dušom. Naporno mi je da se ponašam prirodno. Osećam se zbunjenom, ne znam šta bih čitala, šta da pišem, samo znam da čeznem...! "
Dnevnik AF

Ustaneš ujutru, saspeš u sebe vrelu kafu, poludiš u prevozu, čekaš na
semaforima, na poslu saspeš vrelu kafu u sebe, onda kao nešto radiš,
može još jedna kafa, vratiš se sa posla, poludiš u prevozu, čekaš na
semaforima, pojedeš nešto hladno, spavaš posle ručka, probudiš se,
saspeš u sebe vrelu kafu, izrazgovaraš se telefonom sa istim takvim
očajnicima kao što si sam, preskočiš večeru, navodno zbog zdravlja, a
mrzi te da spremaš za sina jedinca svoje majke, zuriš u TV dok ti se ne
prispava, knjigu koju mesecima želiš da pročitaš uredno premeštaš sa
police na policu (ko danas čita knjige, pa zašto bi se ti razlikovao),
padaš u hronično neraspremljen krevet, hrčeš, budiš se noću, kopaš po
frižideru da nadoknadiš propuštenu večeru, ujutru sve ispočetka…"
"Žena u muškim cipelama"
Mihajlo Pantić