петак, 27. фебруар 2015.
Probleme u ljubavi imaju samo sebicni ljudi.
Oni sto misle samo na ispunjenje vlastitih cudi i zadovoljstva:
oni sto zele da budu voljeni, da se kupaju u svetlosti koju zraci druga dusa.
Svi mi zudimo za tim da vidimo odraz svoje lepote u necijim ocima..
to je prirodno, ali takvi trenuci ushita kratkog su veka. Jedino sto vredi jeste ljubav koju si spreman da das.
Oni sto misle samo na ispunjenje vlastitih cudi i zadovoljstva:
oni sto zele da budu voljeni, da se kupaju u svetlosti koju zraci druga dusa.
Svi mi zudimo za tim da vidimo odraz svoje lepote u necijim ocima..
to je prirodno, ali takvi trenuci ushita kratkog su veka. Jedino sto vredi jeste ljubav koju si spreman da das.
Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:
Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,…
Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.
Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:
Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,…
Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.
Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno.
...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu...Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....
Desanka Maksimovic
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu...Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj ljetni povjetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali...umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle....
Desanka Maksimovic
четвртак, 26. фебруар 2015.
- Nije tačno rečeno da je svaki čovek kovač svoje sreće; tačno je,
naprotiv, da je čovek uvek sam kovač svoje nesreće... Ako su sreće
slučajne, nesreće nisu slučajne. Za svaku našu nesreću kriva je ili
naša lakoumnost, ili naša gordeljivost, ili naša glupost, ili naš
porok... Zato čovek kroz ceo život čini sebi samom više zla nego
dobra. Što uspemo svojom pameću, pokvarimo našom ćudi; ali što
uspemo našom dobrotom, upropastimo našim porocima; i, najzad, što
postignemo svojom mudrošću, izgubimo našim temperamentom.
naprotiv, da je čovek uvek sam kovač svoje nesreće... Ako su sreće
slučajne, nesreće nisu slučajne. Za svaku našu nesreću kriva je ili
naša lakoumnost, ili naša gordeljivost, ili naša glupost, ili naš
porok... Zato čovek kroz ceo život čini sebi samom više zla nego
dobra. Što uspemo svojom pameću, pokvarimo našom ćudi; ali što
uspemo našom dobrotom, upropastimo našim porocima; i, najzad, što
postignemo svojom mudrošću, izgubimo našim temperamentom.
- Lako je kada je ljubav čista. Naiđe brzo kao jak pljusak. A često tako brzo i prođe. Ispuni ti srce, a kad je nestane, osećaš se praznom kao pusta pećina.
A postoji i druga vrsta ljubavi. Ona što nadolazi tako sporo da
misliš kako to uopšte i nije ljubav. Ona koja raste svakoga dana,
ali u tako maloj meri da jedva primećuješ. Kad ti se srce jednom
ispuni ovakvom ljubavlju, više nikad neće biti prazno.
Iskusila sam obe ove vrste i još ne mogu da se opredelim između
njih.
Premda sam dugo vremena mislila da sam se opredelila.
A postoji i druga vrsta ljubavi. Ona što nadolazi tako sporo da
misliš kako to uopšte i nije ljubav. Ona koja raste svakoga dana,
ali u tako maloj meri da jedva primećuješ. Kad ti se srce jednom
ispuni ovakvom ljubavlju, više nikad neće biti prazno.
Iskusila sam obe ove vrste i još ne mogu da se opredelim između
njih.
Premda sam dugo vremena mislila da sam se opredelila.
Kako to da je moguće voleti dva muškarca ali na sasvim drugačije načine? Kako to da jedan muškarac traži vašu vernost i filozofiju, a drugi vašu požudu i deltu? Zašto je ljubav tako prokleto različita? I zašto su muškarci tako nespremni da priznaju da se žene isto tako razlikuju kao i oni? Mi žene čak se i više razlikujemo, u stvari. Malo dobra donelo mi je da filozofiram ovako! Nije mi nimalo olakšalo bol. Muškarci su bili slepi i uskogrudi, ali ja sam volela jednog od njih!
понедељак, 23. фебруар 2015.
"Ja te samo zelim, ali nicemu se ne nadam da ne bih patila, jer "svi se ljudi razocaravaju u svojim nadama, varaju u svojim ocekivanjima". Ja se ne nadam pa se zato necu ni prevariti, necu gorcinom govoriti : ziveh u zabludi.
I zelja je iluzija, ali zelja bez nade, ovakva kakva je u meni, to je iluzija blize stvarnosti no iluziji; iluzija koja pomaze coveku da se u stvarnosti održi, a ne da se od nje ogradi.
Moje iluzije su jače, postojanije, no sama stvarnost.
Zasto ne ucinis da ili prestanem da sanjam ili da mi san postane življi? Ucini, ja te molim..."
I zelja je iluzija, ali zelja bez nade, ovakva kakva je u meni, to je iluzija blize stvarnosti no iluziji; iluzija koja pomaze coveku da se u stvarnosti održi, a ne da se od nje ogradi.
Moje iluzije su jače, postojanije, no sama stvarnost.
Zasto ne ucinis da ili prestanem da sanjam ili da mi san postane življi? Ucini, ja te molim..."
недеља, 22. фебруар 2015.
Nekada davno, živela je jedna tužna devojka....
- A zašto je bila tužna?
- Polako, nemoj me prekidati, sve ću da ti ispričam po redu. Zato što je
bila usamljena i bez ikog na svetu...
- Je l' ni mamu nije imala?
- Nije imala nikoga sama samcita. Sedela jednog dana ta tužna devojka na
obali sinjeg mora.
- A zasto sinjeg, kad je more plavo?
- Dobro - plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sažali se na nju.
Kako se ona igrala sa kamenčićima, on reši da
jedan pretvori u kamen sreće. Iznenada, kamenčić koji je ona uzela,
snažno je zasijao na njenom dlanu, lepše od bilo kog dragulja.
- A ona?
- Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: možda ima još ovakvog
čarobnog kamenja na plaži, pa je pažljivo spustila svoj i krenula da traži drugo.
- I onda?
- Išla tako, išla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan
jedini, i pravljen samo za nju, pa brže potrči nazad, ali više nije mogla da ga nadje.
Sari već podrhtava brada.
- A sutra, kad je bio dan, je l' ga onda našla?
- Nije, more ga je odnelo sa sobom.
Suzice se skupljaju (bajka treba srećno da se završi, šta je sa ovo).
- A zašto ga je more odnelo?
- Zato što nije bila dovoljno dobra. Bog joj je spustio sreću u ruke, a
ona nije znala da je zadrži. Polakomila se i htela još. Ali tu nije kraj bajke.
More čuva taj kamenčić sreće i izbaciće ga pred neku drugu devojku koja ga bude zaslužila i koja će znati da ga sačuva.
- A meni je, ipak, žao i one devojke što ga je izgubila - kaže pospani glasić.(I meni je.)
- Šta je sa njom dalje bilo?
- Ne znam. Nije ni važno, samo ti lepo sanjaj.
(Znam, ostala je na obali i još uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen).
Marija Jovanović "Spletkarenje sa sopstvenom dušom"
- A zašto je bila tužna?
- Polako, nemoj me prekidati, sve ću da ti ispričam po redu. Zato što je
bila usamljena i bez ikog na svetu...
- Je l' ni mamu nije imala?
- Nije imala nikoga sama samcita. Sedela jednog dana ta tužna devojka na
obali sinjeg mora.
- A zasto sinjeg, kad je more plavo?
- Dobro - plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sažali se na nju.
Kako se ona igrala sa kamenčićima, on reši da
jedan pretvori u kamen sreće. Iznenada, kamenčić koji je ona uzela,
snažno je zasijao na njenom dlanu, lepše od bilo kog dragulja.
- A ona?
- Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: možda ima još ovakvog
čarobnog kamenja na plaži, pa je pažljivo spustila svoj i krenula da traži drugo.
- I onda?
- Išla tako, išla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan
jedini, i pravljen samo za nju, pa brže potrči nazad, ali više nije mogla da ga nadje.
Sari već podrhtava brada.
- A sutra, kad je bio dan, je l' ga onda našla?
- Nije, more ga je odnelo sa sobom.
Suzice se skupljaju (bajka treba srećno da se završi, šta je sa ovo).
- A zašto ga je more odnelo?
- Zato što nije bila dovoljno dobra. Bog joj je spustio sreću u ruke, a
ona nije znala da je zadrži. Polakomila se i htela još. Ali tu nije kraj bajke.
More čuva taj kamenčić sreće i izbaciće ga pred neku drugu devojku koja ga bude zaslužila i koja će znati da ga sačuva.
- A meni je, ipak, žao i one devojke što ga je izgubila - kaže pospani glasić.(I meni je.)
- Šta je sa njom dalje bilo?
- Ne znam. Nije ni važno, samo ti lepo sanjaj.
(Znam, ostala je na obali i još uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen).
Marija Jovanović "Spletkarenje sa sopstvenom dušom"
уторак, 17. фебруар 2015.
среда, 11. фебруар 2015.
''Nismo se tražili, samo smo se našli... A sada tako nađeni kao da se opet tražimo. Možda je to smisao ljubavi, ta lepota neizvesnosti... Čekanje na nedočekano, nadati se u beznađu, grliti se bez zagrljaja, ljubiti se bez poljubaca, prožimati se u mislima... I spoznaja da smo tu negde. Tako blizu a tako daleko...''
уторак, 10. фебруар 2015.
Ljubav nije nesto sto te ceka ''tamo negde''. Ona je u tebi. U tvome sopstvenom srcu - u onome sto si voljan da das..
Svi smo sposobni za ljubav, ali nemamo svi hrabrosti da volimo kako treba. Plasimo se da dajemo jer strepimo da nam se nece vratiti.
Nikad ne odbijajte i ne iskljucujte ljubav zato sto misliteda je ne dobijate u pravo vreme. Nikada ne omalovazavaj te ono sto vam necije srce nudi.
Ako vas voli, primite njegovu ljubav, zadrzite je pa mu je vratite u jos vecoj meri nego sto vam je dato..
Ako je tako budete razmenjivali, srca ce vam biti kao zlato, a duse dovoljno snazne..
Ako u ljubavi ne mislite na sebe, necete se ni zbog cega ni kajati...Kejt Karigan
Svi smo sposobni za ljubav, ali nemamo svi hrabrosti da volimo kako treba. Plasimo se da dajemo jer strepimo da nam se nece vratiti.
Nikad ne odbijajte i ne iskljucujte ljubav zato sto misliteda je ne dobijate u pravo vreme. Nikada ne omalovazavaj te ono sto vam necije srce nudi.
Ako vas voli, primite njegovu ljubav, zadrzite je pa mu je vratite u jos vecoj meri nego sto vam je dato..
Ako je tako budete razmenjivali, srca ce vam biti kao zlato, a duse dovoljno snazne..
Ako u ljubavi ne mislite na sebe, necete se ni zbog cega ni kajati...Kejt Karigan
Shvatila sam da je potpuno isceđena i poslednja kap svetosti iz moje krvi. Postala sam svesna istine. A istina je bila da je za mene bolje da budem prostitutka nego obmanuta svetica. Jer sve su žene obmanute. Muškarci su ti koji ih obmanjuju, a potom kažnjavaju zbog obmane. Muškarci su ti koji ih guraju do samog dna, a potom kažnjavaju jer su pale. Oni ih uvlače u brak, a onda kažnjavaju udarcima i psovkama, pretvarajući ih u poslugu koja im je stalno na raspolaganju. Najmanje obmanute žene upravo su prostitutke. A najtežu kaznu žene podnose upravo u ime braka i ljubavi.
Dok sam zurila u njega, shvatila sam da ga mrzim onoliko koliko samo žena može mrzeti muškarca, a rob gospodara. I znala sam po njegovim očima da me se boji onoliko koliko se muškarac može bojati žene, a gospodar roba...
"Žena na nultoj tački"
Naual el Saadaui
Dok sam zurila u njega, shvatila sam da ga mrzim onoliko koliko samo žena može mrzeti muškarca, a rob gospodara. I znala sam po njegovim očima da me se boji onoliko koliko se muškarac može bojati žene, a gospodar roba...
"Žena na nultoj tački"
Naual el Saadaui
субота, 7. фебруар 2015.
Uzimali smo jedno drugom riječ iz usta; mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti način; izgledalo je da se poznajemo godinama, a ne samo dvije nedjelje.
U životu svakog čovjeka, govorio je, postoji samo jedna žena sa kojom može da ostvari savršenu vezu kao što u životu svake žene postoji samo jedan muškarac sa kojim se ojseća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne čežnje.
- Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je u tami sobe, – jedan u deset hiljada, jedan u milion, u deset miliona?
Da, jedan u deset miliona. Sve ostalo su prilagođavanja, prolazne privlačnosti epiderma, afiniteti tijela ili karaktera, socijalne nagodbe. Poslije tog zaključka, nisam prestajala da ponavljam: Imali smo sreću, zar ne? Ko zna šta se iza toga krije, ko to zna?
Na dan mog polaska, čekajući voz u malenoj stanici, zagrlio me je i šapnuo mi:
- U kom životu smo se već sreli?
- U mnogim, odgovorila sam mu i rasplakala se.
Suzana Tamaro "Idi kuda te srce vodi"
U životu svakog čovjeka, govorio je, postoji samo jedna žena sa kojom može da ostvari savršenu vezu kao što u životu svake žene postoji samo jedan muškarac sa kojim se ojseća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne čežnje.
- Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je u tami sobe, – jedan u deset hiljada, jedan u milion, u deset miliona?
Da, jedan u deset miliona. Sve ostalo su prilagođavanja, prolazne privlačnosti epiderma, afiniteti tijela ili karaktera, socijalne nagodbe. Poslije tog zaključka, nisam prestajala da ponavljam: Imali smo sreću, zar ne? Ko zna šta se iza toga krije, ko to zna?
Na dan mog polaska, čekajući voz u malenoj stanici, zagrlio me je i šapnuo mi:
- U kom životu smo se već sreli?
- U mnogim, odgovorila sam mu i rasplakala se.
Suzana Tamaro "Idi kuda te srce vodi"
Da stigneš onamo,
Da stigneš gde si, odeš ondande gde nisi,
Moraš ići putem gde nema zanosa.
Da stigneš do onoga što ne znaš
Moraš ići putem koji je put neznanja,
Da poseduješ ono što ne poseduješ
Moraš ići putem lišenja poseda,
Da dopreš do onoga što nisi
Moraš proći putem na kom nisi.
A ono što znaš jedino je što znaš
I ono što je tvoje ono je što nije tvoje
I gde jesi jeste gde nisi.
Tomas Sternz Eliot, odlomak iz "Četiri kvarteta"
Da stigneš gde si, odeš ondande gde nisi,
Moraš ići putem gde nema zanosa.
Da stigneš do onoga što ne znaš
Moraš ići putem koji je put neznanja,
Da poseduješ ono što ne poseduješ
Moraš ići putem lišenja poseda,
Da dopreš do onoga što nisi
Moraš proći putem na kom nisi.
A ono što znaš jedino je što znaš
I ono što je tvoje ono je što nije tvoje
I gde jesi jeste gde nisi.
Tomas Sternz Eliot, odlomak iz "Četiri kvarteta"
среда, 4. фебруар 2015.
..sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti..
zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svadali i
da smo bili krivi..
..požurimo, s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe..
jednom, ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš..bit će kasno
..možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo, al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugome moći dati...
.zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju..
..ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene..
..ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba - nastoj pobijediti
ali ako izgubiš-ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav-a ona traži žrtve
..bio si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...
..osjećat ću tugu jer sam tebe voljela
bit će to ironija tuge..
William Wordsworth (1770-1850) "Sjaj u travi"
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti..
zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svadali i
da smo bili krivi..
..požurimo, s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe..
jednom, ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš..bit će kasno
..možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo, al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugome moći dati...
.zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju..
..ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene..
..ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba - nastoj pobijediti
ali ako izgubiš-ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav-a ona traži žrtve
..bio si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...
..osjećat ću tugu jer sam tebe voljela
bit će to ironija tuge..
William Wordsworth (1770-1850) "Sjaj u travi"
Пријавите се на:
Постови (Atom)