Znam, mora biti da je tako: Nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se tražimo podjednako zbog sreće njegove i sreće moje. Pijana kiša šiba i mlati, vrbama vetar čupa kosu. Kuda ću ? U koji grad da svratim ? Dan je niz mutna polja prosut. Vucaram svetom dva prazna oka, zurim u lica prolaznika. Koga da pitam, gladna i mokra, zašto se nismo sreli nikad ? Il je već bilo ? Trebao korak ? Možda je sasvim do mene došao. Al' ja, negde svratila gorka, a on ne znajući - prošao. Ne znam. Ceo svet smo obišli u žudnji ludoj - podjednakoj, A za korak se mimoišli. Da, mora da je tako.